Vjernici dobro znaju da čovjek “ne živi samo od kruha”, odnosno od tjelesne hrane. On živi i od Božje riječi, ali i ljudska mu je riječ veoma važna. Čovjek u biti živi od ljubavi, one Božje i one ljudske. Smisao ljudskoga života očituje se upravo u tomu da volimo Boga i da on nas voli, a onda da volimo ljude i da oni nas vole. Papa Benedikt XVI. kaže: “Čovjek je usmjeren na poklonjenu ljubav”. Obitelj jest (ili bi barem trebala biti) oaza mira, sreće i napose ljubavi. Znamo što znači oaza u pustinji: to je nada, to je život, to je spas. Eto, to je obitelj u ovome moru ljudskih nesporazuma i jada svake vrste. Ako dijete raste u ozračju zdrave obitelji, velika je vjerojatnost da će u svakom smislu izrasti u zrela čovjeka.
Osim obitelji postoje i druge ovosvjetske ustanove (ponajviše škole) koje utječu na čovjekovo odrastanje, ali je Crkva kao božanska institucija nezamjenjiva u odgoju mlada čovjeka. Kršćanin je u Crkvu uključen već od svoga krštenja (najčešće kao novorođenče), a onda kroz razne aktivnosti i vjeronauk, te napose dolaskom na svetu misu, djetetu i mladu čovjeku otvaraju se horizonti vjere.
Djeca dobro upamte mnoge događaje iz svoga djetinjstva. Napose vole susrete sa sv. Nikolom koji im donosi poklone. U današnje vrijeme u tzv. razvijenom svijetu djeca nisu ničega željna, ali poklonu se uvijek obraduju. Znači, nije odveć bitno što se nalazi u onoj vrećici koju prime od sv. Nikole, nego je važna ljubav koja im se dariva. To je ljubav njihovih roditelja koji uglavnom financiraju te poklone, to je ljubav župne zajednice koja u svome okrilju odgaja (riječju i primjerom) svoju djecu i mlade.
I ove je godine na Drugu nedjelju došašća (4. prosinca) u župnoj crkvi u Buhovu lijepo bilo vidjeti razdraganu djecu okupljenu oko sv. Nikole, ali i njihove roditelje, bake i djedove i čitave obitelji. Kršćanski Bog jest Bog ljubavi, pa bi onda i kršćanska vjera trebala biti vjera ljubavi. Želimo da u tom ozračju ljubavi odrastaju djeca u kršćanskim obiteljima, ali i u župnoj zajednici.